Pterigoidni implantati: alternativa sinus liftu i nadogradnji kosti

Kada pacijentu nedostaje kost u stražnjem dijelu gornje čeljusti, uobičajeni odgovor je: prvo ćemo nadograditi kost, pa tek onda ugraditi implantat. To zna značiti podizanje sinusa, mjesece čekanja i drugi zahvat. Pterigoidni implantat okreće tu logiku. Umjesto da gradimo kost tamo gdje je nema, koristimo kost koja već postoji, a nalazi se malo dublje i straga, u pterigomaksilarnom području.

Zašto stražnje regije gornje čeljusti tako često “ostanu bez kosti”

Nakon vađenja kutnjaka greben gornje čeljusti se povlači, a sinusni prostor iznad njega se širi prema dolje. S vremenom između usne šupljine i sinusa ostane tanka pločica kosti, ponekad svega dva do tri milimetra. To je premalo za klasičan implantat. Upravo je taj predjel razlog zašto se kod mnogih pacijenata spominje nadogradnja kosti ili podizanje sinusa prije nego što se uopće može planirati fiksni rad.

Što je pterigoidni implantat

Pterigoidni implantat (Pterygoid) je duži implantat koji se postavlja pod kutom, kreće iz područja kvržice gornje čeljusti (tuber maxillae) i usmjerava se koso prema gore i straga, prema pterigoidnom nastavku klinaste kosti. Tamo nailazi na gusti, kortikalni sloj kosti koji drži vrlo dobro. Opisi anatomije taj put prikazuju kao kosinu pod približno 45 do 60 stupnjeva u odnosu na ravninu čeljusti, s uporištem u čvrstoj kosti pterigoidnog spoja [4].

Praktična posljedica te putanje je važna. Implantat koristi stražnje pterigomaksilarno područje kao koštano sidrište, pa se potreba za sinus liftom i nadogradnjom kosti može izbjeći.

Po čemu se razlikuje od sinus lifta i nadogradnje

Kod klasičnog pristupa cilj je dodati volumen: podigne se sinusna membrana i ispod nje postavi koštani nadomjestak, a nakon nekoliko mjeseci cijeljenja slijedi ugradnja. Kod pterigoidnog implantata ne dodajemo ništa. Sidrenje tražimo u postojećoj gustoj kosti, pa u pravilu otpada zaseban zahvat nadogradnje i dugo čekanje koje ide uz njega.

Postoji i biomehanička korist. Kad se stražnji dio mosta oslanja na pterigoidni implantat, izbjegava se takozvani konzolni previjes, dio protetskog rada koji visi u prazno iza posljednjeg nosača i preopterećuje ga. Stražnja potpora bolje raspoređuje žvačne sile duž cijelog luka. Literatura navodi i da se time skraćuje ili ukida distalni konzolni previjes te poboljšava raspodjela opterećenja u radovima na cijelom luku [4].

Zato pterigoidni implantati često nisu samostalno rješenje, nego stražnji oslonac u konceptu fiksnog rada na više implantata, gdje osiguravaju to da se protetika proteže i preko kutnjaka, a ne staje na pretkutnjaku.

Što kaže istraživanje o trajnosti

Za tehniku koja zvuči zahtjevno, objavljeni rezultati su ohrabrujuće dosljedni. Sistematski pregled i meta-analiza koju su objavili Araujo i suradnici 2019. obuhvatili su gotovo 1900 pterigoidnih implantata i izvijestili o uspješnosti od 94,87 posto [1]. Noviji pregled iz 2024. (D’Amario i suradnici) na uzorku od 768 implantata bilježi preživljenje oko 97 posto, uz napomenu da se prati razdoblje od jedne do šest godina [2].

Za dulji horizont koristan je opsežan pregled Raoufa i Chrcanovica iz 2024. godine, koji je uz pterigoidne obuhvatio i implantate u kvržici gornje čeljusti. Na više od 3000 pterigoidnih implantata i 2245 pacijenata izračunali su desetogodišnju kumulativnu stopu preživljenja od 92,5 posto [3]. Isti rad donosi dva podatka koja vrijedi razumjeti prije zahvata. Prvo, implantati koji su međusobno povezani u čvrstu protetsku cjelinu pokazuju bolje preživljenje od onih koji stoje samostalno. Drugo, najviše zatajenja događa se u prvoj godini, dakle rano, a ne kroz postupno propadanje godinama kasnije [3].

Ta brojka od oko 92 do 97 posto ne znači da je zahvat jednostavan. Autori uglavnom naglašavaju da je riječ o tehnički zahtjevnoj kirurgiji koja traži iskustvo i dobru pripremu, a noviji radovi navode da vođena i navigirana ugradnja mogu dodatno povećati preciznost i smanjiti ovisnost o samoj ruci operatera [2].

Kada pterigoidni implantat ima smisla, a kada ne

Ovo nije tehnika za svakog pacijenta i ne bira se olako. Ima smisla razmotriti je kada:

• u stražnjoj gornjoj čeljusti nema dovoljno kosti za standardni implantat, a pacijent bi izbjegao podizanje sinusa i nadogradnju;
• planira se fiksni rad na cijelom luku i treba pouzdan stražnji oslonac umjesto konzolnog previjesa;
• prethodni pokušaji nadogradnje nisu uspjeli ili pacijent iz zdravstvenih razloga želi izbjeći opsežniji koštani zahvat.

S druge strane, gusta kost pterigoidnog područja i blizina važnih anatomskih struktura znače da su precizno 3D planiranje i iskustvo operatera nužni, a ne dodatak. Kvaliteta kosti na samom mjestu utječe na ishod, pa se odluka uvijek donosi na temelju snimke, a ne paušalno.

Kako tome pristupamo u Ortoimplant DENTAL SPA

Pterigoidni implantati kod nas su dio šireg pristupa pacijentima kojima je drugdje rečeno da nemaju dovoljno kosti. Uz njih koristimo i zigomatične, subperiostalne, transnazalne te transsinusne implantate, ovisno o tome gdje kosti ima, a gdje je nema. Svaki takav plan počinje CBCT snimkom i preciznim 3D planiranjem, jer kod ovih tehnika položaj implantata odlučuje o ishodu.

Za pacijente kojima duži ili osjetljiviji zahvat izaziva nelagodu nudimo analgosedaciju, a oporavak podupiremo mogućnostima našeg DENTAL SPA dijela usluga, od limfne drenaže do hiperbarične oksigenoterapije (HBOT). Prvi pregled kod nas je besplatan i na njemu iskreno kažemo je li pterigoidni implantat u vašem slučaju bolji izbor od podizanja sinusa ili neke druge opcije.

Česta pitanja