Implantati nakon parodontitisa: uvjeti za uspjeh

Parodontitis je jedan od najčešćih razloga zbog kojih ljudi u odrasloj dobi gube zube. Kad se zub izgubi zbog upale koja je razgradila kost i potporno tkivo, prvo pitanje koje pacijenti postave glasi: mogu li uopće dobiti implantat? Kratki odgovor je da. Duži odgovor je da parodontitis mijenja pravila igre, pa uspjeh manje ovisi o samom ugradnji, a više o tome što se radi prije i poslije nje.

Ključna razlika u odnosu na pacijenta koji nikad nije imao bolest desni je sljedeća: ista bakterijska sklonost koja je oštetila prirodne zube može oštetiti i tkivo oko implantata. Ta se pojava zove periimplantitis. Zato pacijent nakon parodontitisa nije loš kandidat, nego kandidat koji zahtijeva pažljiviji plan i drukčiji režim praćenja.

Parodontitis je čimbenik rizika, ne kontraindikacija

Podaci iz literature ovdje su dosljedni. Sustavni pregled i meta-analiza iz 2024. (Serroni i suradnici) pokazali su da pacijenti s poviješću parodontitisa imaju veće izglede za gubitak implantata, i to izraženije s vremenom: omjer izgleda za neuspjeh bio je oko 1,65 unutar prvih pet godina i oko 2,36 nakon više od pet godina. Incidencija periimplantitisa bila je otprilike četverostruko viša nego kod parodontološki zdravih pacijenata, a u skupinama praćenim do deset godina razlika je bila i veća.

Druga meta-analiza iz iste godine (Marty i suradnici) navodi gotovo peterostruko veći izgled za razvoj periimplantitisa kod pacijenata s poviješću bolesti desni, uz nešto veći prosječni gubitak rubne kosti tijekom desetogodišnjeg praćenja. Važno je kako se te brojke čitaju: preživljenje implantata i dalje ostaje visoko, tipično u rasponu od 90 do 97 posto, ali je pobol oko implantata učestaliji. Rizik je stvaran, no mjerljiv je i njime se može upravljati.

Prvi uvjet: bolest mora biti pod kontrolom prije ugradnje

Nema smisla ugrađivati implantat u usta u kojima je upala još aktivna. Preostali zubi s dubokim džepovima i krvarenjem su rezervoar bakterija koje će vrlo brzo naseliti novo područje oko implantata. Zato je redoslijed jasan: prvo parodontološka terapija, stabilizacija bolesti, a tek onda planiranje implantata.

To u praksi znači uklanjanje naslaga i obradu džepova, ponekad i kiruršku fazu, te ponovnu procjenu prije nego što se donese odluka o ugradnji. Cilj je stanje bez aktivnog krvarenja na sondiranje i s džepovima koje pacijent može sam održavati. Ako se ta faza preskoči, statistika o periimplantitisu iz gornjih studija postaje predvidljiva posljedica, a ne nesreća.

Kost i meko tkivo: kada je izgubljeno previše

Parodontitis rijetko uzima samo zub. Uzima i kost oko njega. Kod mnogih pacijenata to znači da za standardni implantat jednostavno nema dovoljno uporišta. Tu postoje dva puta. Prvi je obnova kosti, primjerice vođena regeneracija ili podizanje sinusa, čime se stvara podloga za implantat. Drugi put je za slučajeve teškog gubitka kosti, gdje klasična augmentacija nije dovoljna ili nije poželjna.

U takvim situacijama koristimo tehnike koje zaobilaze područje izgubljene kosti i oslanjaju se na dublje, čvršće koštane strukture: zigomatične, pterigoidne, subperiostalne i transnazalne implantate. Naša je polazna postavka da nema pacijenta kojem se rješenje ne može ponuditi, čak ni kad je kost teško narušena dugogodišnjom bolešću. Odabir metode uvijek slijedi nakon CBCT snimke i digitalnog planiranja, jer se kod ovakvih anatomskih izazova ništa ne prepušta procjeni na oko.

Održavanje: faktor koji najviše odlučuje

Ako postoji jedna stvar koja razdvaja uspjeh od neuspjeha kod ovih pacijenata, to je disciplina redovitih kontrola. Dvadesetogodišnja prospektivna studija (Roccuzzo i suradnici, 2022.) pratila je pacijente s različitim stupnjem parodontološke ugroženosti. Ukupno preživljenje implantata nakon dvadeset godina bilo je oko 93 posto. Najdojmljiviji nalaz nije bila sama brojka, nego usporedba prema suradljivosti: pacijenti s poviješću parodontitisa koji nisu redovito dolazili na kontrole imali su drastično veći izgled za gubitak implantata u odnosu na one koji su održavali režim praćenja.

Novija multicentrična kohortna studija na više od tri tisuće implantata (Lee i suradnici, 2026.) potvrđuje isto: nepravilno održavanje, primjerice samo jedan posjet godišnje ili neredovito, značajan je čimbenik za uklanjanje implantata, dok redoviti program potpornog liječenja preživljenje poboljšava. Za pacijenta nakon parodontitisa to znači kontrole obično svakih tri do šest mjeseci, a ne jednom godišnje. Taj ritam nije formalnost. On je dio samog liječenja.

Pušenje i ostali čimbenici koji se zbrajaju

Rizici se ne pojavljuju u izolaciji. Pušenje i loše regulirana šećerna bolest djeluju u istom smjeru kao i povijest parodontitisa, pa se njihovi učinci zbrajaju. Kod pušača s poviješću bolesti desni granica sigurnosti postaje uža. Ne tražimo od svakog pacijenta savršenstvo, ali otvoreno razgovaramo o tome što svaki od tih čimbenika znači za dugoročni ishod, jer je iskren razgovor prije zahvata pošteniji od optimizma koji se poslije ne održi.

Kako tome pristupamo u Ortoimplant DENTAL SPA

Naš plan za pacijenta nakon parodontitisa slijedi logiku gornjih podataka. Prvo smirujemo bolest, zatim planiramo na temelju CBCT snimke, po potrebi obnavljamo kost ili biramo tehniku koja zaobilazi izgubljeno područje, a nakon ugradnje uvodimo pojačani režim kontrola. Za anksiozne pacijente i duže zahvate na raspolaganju je analgosedacija, blaga sedacija koja zahvat čini podnošljivijim.

Česta pitanja