Sigurnost digitalne dijagnostike: RTG i CBCT

Pitanje koje čujemo gotovo svaki tjedan glasi otprilike ovako: koliko je zapravo štetno rendgensko snimanje zuba, i treba li se bojati onog “3D snimanja” prije ugradnje implantata. Pitanje je posve legitimno. Radi se o rendgenskim zrakama, a ljudi imaju pravo znati čemu se izlažu. Kratki odgovor je da su doze u modernoj stomatologiji male, a snimanje se radi samo kad postoji jasan klinički razlog. Duži odgovor zaslužuje nekoliko odlomaka.

Od dvodimenzionalnog RTG-a do CBCT-a

Klasična intraoralna snimka (periapikalna ili zagrizna) i panoramska snimka daju dvodimenzionalnu sliku. Za većinu svakodnevnih pitanja, karijes između zuba, stanje korijena, procjena kosti prije jednostavnog zahvata, to je sasvim dovoljno. CBCT (cone beam computed tomography, računalna tomografija konusnom zrakom) daje trodimenzionalni prikaz. Vidi se stvarna visina i širina kosti, položaj živca u donjoj čeljusti, blizina sinusa, sve ono što na plošnoj snimci ostaje skriveno ili iskrivljeno.

Ta razlika u informaciji ima svoju cijenu u dozi zračenja. Digitalne intraoralne i panoramske snimke danas obično ostaju ispod 50 mikrosieverta, dok se CBCT pregledi, ovisno o polju snimanja i području, kreću otprilike u rasponu od 80 do 200 mikrosieverta prema srednjim vrijednostima iz recenzirane literature.^[4] Rasponi među uređajima i protokolima su, iskreno, veliki. Jedan pregledni rad opisuje da efektivna doza CBCT-a može varirati od desetak do više od tisuću mikrosieverta, što odgovara rasponu od dvije do dvjesto panoramskih snimki.^[1] Upravo zato uređaj i postavke nisu nevažan detalj.

Načelo opravdanosti: zašto ne snimamo “za svaki slučaj”

U radiološkoj zaštiti postoje dva stupa. Prvi je opravdanost: snimka se radi tek kad procjena pokaže da korist za pacijenta nadmašuje rizik. Drugi je optimizacija: kad je snimanje opravdano, doza se drži na najnižoj razini koja još daje dijagnostički upotrebljivu sliku.

Povijesno se to načelo zvalo ALARA, “as low as reasonably achievable”, odnosno onako nisko koliko je razumno izvedivo. Struka ga je s vremenom precizirala. Godine 2014. javlja se ALADA (“as low as diagnostically acceptable”), koji naglašava da doza ne smije pasti toliko nisko da slika izgubi dijagnostičku vrijednost. Godine 2017. dodaje se ALADAIP, koji uz to traži da protokol bude vezan uz konkretnu indikaciju i prilagođen pojedinom pacijentu, s posebnim naglaskom na djecu.^[3] Prevedeno na svakodnevni jezik: CBCT nije rutinska snimka koja ide uz svaki pregled. Radi se kad postoji pitanje na koje dvodimenzionalna snimka ne može odgovoriti.

Gdje CBCT ima smisla, a gdje ne

U implantologiji CBCT je danas priznata dopunska metoda, ne zamjena za klasičnu snimku. Preporuke objavljene u BMC Oral Health navode ga kao opravdan za preoperativno planiranje ugradnje implantata, prepoznavanje kritičnih anatomskih granica i sprječavanje ozljede živaca i krvnih žila.^[1] Isti autori savjetuju suzdržanost nakon zahvata: CBCT nakon ugradnje ima smisla kod određenih komplikacija, ne kao rutinska kontrola.

Kod nas u Ortoimplant DENTAL SPA CBCT planiranje koristimo prije zahtjevnijih zahvata, osobito kad je koštani volumen ograničen i kad razmatramo tehnike poput zigomatičnih, pterigoidnih ili subperiostalnih implantata. Kod takvih rješenja trodimenzionalni prikaz nije luksuz, nego uvjet sigurnog planiranja. Za rutinsku plombu ili jednostavnu kontrolu takva snimka nije potrebna i ne radimo je.

Niža doza bez gubitka točnosti

Zanimljivo pitanje jest može li se doza smanjiti bez štete za planiranje. Sustavni pregled i meta-analiza objavljeni 2024. u časopisu Dentomaxillofacial Radiology analizirali su protokole niže doze za mjerenje dimenzija kosti pri planiranju implantata. Zaključak je bio da niskodozni protokoli daju dovoljnu preciznost i točnost linearnih mjerenja, uz napomenu da izbor protokola uvijek mora uzeti u obzir potrebnu dijagnostičku kvalitetu slike.^[2] Ukupna prosječna pogreška mjerenja bila je manja od pola milimetra. Drugim riječima, u mnogim slučajevima nije potrebna najviša rezolucija i najviša doza da bi se dobio pouzdan plan.

Kako u praksi držimo dozu niskom

Zaštita pacijenta ne svodi se na jedan potez, nego na niz manjih odluka:

• snimamo samo kad postoji klinička indikacija, nakon pregleda i razgovora;
• biramo najmanje polje snimanja koje pokriva područje od interesa, umjesto snimanja cijele glave bez potrebe;
• koristimo digitalne senzore koji traže manje zračenja od starih filmova;
• prilagođavamo protokol dobi i situaciji, uz posebnu pažnju kod mlađih pacijenata;
• uvijek se pitamo je li već postojeća snimka dovoljna prije nego naručimo novu.

Trebate li se brinuti

Vrijedi zadržati mjeru. Pregledni radovi zaključuju da su, kad je snimanje opravdano, koristi rendgenskih pretraga u pravilu veće od niskog rizika koji nose.^[3] To ne znači da je doza nula, niti da snimanje treba shvaćati olako. Znači da propuštena dijagnoza, ugradnja implantata bez uvida u položaj živca ili neprepoznata patologija, često nosi veći rizik od dobro odmjerene snimke. Naš je posao naći tu ravnotežu za svakog pacijenta posebno, objasniti je i snimiti samo ono što doista treba.

Ako imate stare snimke iz druge ordinacije, ponesite ih. Nerijetko se time izbjegne ponovno snimanje. A ako niste sigurni zašto je neka snimka predložena, pitajte. Dobro objašnjenje razloga dio je iste one skrbi koja odlučuje hoće li se snimka uopće napraviti.

Česta pitanja